Sastojci za 18 komada:
Sastojci za 18 komada:
Obožavam ove kekse. U Americi mogu svugde se kupe, mislim da je to ovde najpopularniji keks. Legenda kaže da je sasvim slučajno recept pronašla jedna Amerikanka koja ga je kasnije prodala kompaniji Nestle i time sebi obezbedila doživotno snabdevanje čokoladom.
Ono što je takođe super je i to da pored čokolade u kekse možete stavljati razno suvo i koštunjavo voće. Na prvoj fotografiji možete da vidite kekse sa čokoladom, brusnicama i pikanima.
Na poslednjoj fotografiji su keksi koje sam pravila juče i dosta podsećaju na onaj kupovni keks Filbi. Njih sam pravila sa kakaom. Stavila sam komadiće bele čokolade, mada sam sigurna da je tamna čokolada bolja, makadamija orahe i suve višnje. Sjajno su ispali. Recept za domaći Filbi keks pogledajte ovde.
Pogledajte moj video kako da napravite ove kolačiće.
O, ne, nisam ta koja se seli. Možda bih volela, ali trenutno osećam da nisam završila priču sa Baltimorom tj. mojom novom kućom. Odselila se skoro moja prijateljica, i to ni manje ne više nego na drugi kraj Amerike, u Oregon.
A baš pre dva meseca smo pričali o našim planovima tako, i ona reče da će ostati u Baltimoru još dugo, jer njen muž može peške do svog posla, što je za njih veoma važno. Posle našeg razgovora jedva da je prošlo par dana i ona mi šalje poruku da je na poslu njenog muža zavladala ozbiljna situacija koja preti da neki ljudi budu otpušteni, između ostalog i njen muž. Ona ne radi, tek dobili drugo dete, žena u šoku. Ja joj kažem da će sve biti u redu, kad se zatvore jedna vrata, obično se otvaraju druga, onom koji pokušava, i tako je i bilo. Njen muž isto veče, po saznanju da je moguće da izgubi posao, šalje aplikaciju za posao u Oregan, i dobija ga, doduše ceo proces je trajao, ali ne predugo.
Muž moje drugarice, Klaudio, je nuklearni inžinjer i nema puno mesta u Americi sa nuklearkama gde on može da radi, zato je odluka pala na daleku selidbu. Emilia, moja drugarica, je bila frenetična, ali rešila je da je vreme za njenu porodicu da okrene novi list. Novi list je okrenula i pre 14 godina kada se doselila iz Italije u Ameriku na doktorske studije. U poslednje vreme često se prisećala i pominjala taj momenat. Moja drugarica tvrdi da ona i njen muž nikad ne bi našli posao u svojoj struci u Italiji, radili bi neke glupe poslove, zvuči poznato?
Protivno mom mišljenju da u Ameriku emigriraju ljudi iz zemalja sa problematičnom ekonomskom i političkom situacijom, ima ih dosta koji dolaze ovde da bi se usavršavali i bolje zarađivali, govorim o naučnicima i doktorima koji ovde dosta dolaze iz Zapadne Evrope zato što ovde postoji čuvena bolnica, Johns Hopkins, kao i istoimeni univerzitet. U park gde najčešće odlazim sa decom srešćete puno mama i tata sa decom koji su došli iz Austrije, Švedske, Holandije, Nemačke, itd. Skoro kao evropski park za decu.
Priča o Emiliji i Klaudiju poslužila je kao uvod za priču o selidbama u Americi. Meni je to jedna od najfascinatnijih stvari ovde. Lakoća sa kojom se ljudi sele, odlaze u potpuno drugi deo zemlje, a tek kupili kuću, uglavnom zarad posla, meni je neobjašnjiva, iako sam i sama avanturističke prirode.
Brojala sam juče broj kuća koji je prodat samo u mom bloku odkada smo se doselili ovde, a tome ima malo jače od dve godine – 11 kuća a možda i više. Ima ih ukupno oko 50, plus jedno pozorište, to su one gradske kuće koje se naslanjanju jedna na drugu i vrlo su uske. Za nas Balkance, gde generacije rastu u istoj kući, gde je gotovo nemoguće odseljenje ako živite u nekom velikom gradu, jedino u inostranstvo, ta histerija stalnog seljakanja je neobjašnjiva. Ok, u poslednje vreme živnulo je tržište nekretnina pa je to jedan od uzroka, ali svejedno. Stariji ljudi kažu da tako nije bilo u prošlosti, ali stvari su se promenile. Mlađi ljudi su u stalnoj potrazi za boljim zaposlenjem, za boljom šansom za život. Sele se i mladi a bogami i stari.
Najpre se sele kad odu u koledž, onda kad nađu prvo zaposlenje, pa onda kad reše da je vreme za postdiplomske ili doktorske studije, onda opet novi bolji posao, pa onda kuća za porodicu… onda preseljenje iz grada u predgrađe zbog loših državnih škola, onda sledi zatišje. Kad im odu deca iz kuće tj. na koledž, kad otplate kredit, obično se sele u manje kuće i to negde južnije, često na Floridu. To je tipičan selidbeni ciklus jednog prosečnog Amerikanca, ili Amerikanke, srednje klase.
Opet, ako ste u suprotnom fazonu može lako da vam se desi da se zaparložite. Mnogo ružna reč, zar ne, ali istina je da kad suviše dugo živimo na nekom mestu, ili suviše dugo smo u nekom fazonu, posao, okruženje, itd, nekako prestanemo mozak previše da uključujemo, jer je sve tako predvidivo. Kad ne možemo više da raspoznajemo poslednje godine, kada nam je sve nekako isto, za mene je to znak da mora da se okrene novi list.
Nije lako menjati stvari, i to ne treba da bude samo sebi cilj, ali to donosi novu energiju i mozak počne užurbano da radi. Pomeriti se iz svoje comfort zone, kako to ovde vole da kažu, može da vam donese jako puno mogućnosti. Više puta osetila na svojoj koži.
![]() |
Tipičan oglas na kući za prodaju |
Meni je svakako žao što je moja prijateljica otišla daleko, ali mnogo se radujem zbog nje, zato što je sve ispalo kako treba. Tu je i Facebook, meni puno znači da pratim moje prijatelje koji su svuda raštrkani po svetu… pa Skype, a i taj Oregon nije na kraju sveta, ima da odemo tamo.
Ovde ima jedna super stvar kad počinjete da radite za novu firmu i kada morate da se alocirate, a to je da vam plaćaju sve troškove preseljenja. I ne mora da bude neka posebna pozicija, ali mora da bude velika firma. Mi smo prošli jednom kroz to i bilo je super iskustvo. Pored pokrivanja troškova puta, obilaska mesta, traženja stana ili kuće od strane agencije, privremenog smeštaja, pa do plaćanja firme koja će da preveze nameštaj, a to podrazumeva i pakovanje i raspakivanje.
Dan pre nego što su Emilija i Klaudio otputovali napravili su rođendansku žurku za njihovog sina. Ja sam za tu priliku pravila ove kolače zato što su mi se ovi kalupi uvek sviđali ali nikada ih nisam koristila. Za dečaka koji će uskoro da napuni 4 godine bili su mi baš cool. Ove kolače možete dekorisati po svojoj volji, ja ću vam dati osnovni recept za testo kao i onaj za glazuru. Ja nikad pre nisam koristila farbe ali ovog puta jesam. I nikad nisam volela preterano dekorisane stvari, ali deca to vole, samo da što više šljašti.
Recept za oko 48 kolača:
700g brašna
2 kašičice praška za pecivo
Prstohvat soli
170g putera, na sobnoj temperaturi
300g šećera
2 jajeta
1 kašičica ekstrakta vanile
Za glazuru:
120g šećera u prahu
3-5 kašika slatke pavlake, može i obično punomasno mleko
1 kašičica ekstrakta vanile
2 kašičice svetlog sirupa od kukuruza – opciono
Farba za hranu – opcionoZa dekoraciju: razne perlice, obojeni šećer, itd.
Prosejte brašno. Dodajte mu prašak za pecivo i soli. Umutite mikserom puter i šećer sa vanilin ekstraktom dok ne dobijete kremastu masu. Zatim dodajte jaja. Ovoj smesti dodavajte brašno dok ne dobijete gusto testo. Ja inače ceo ovaj postupak radim uz pomoć multipraktika.
Testo podelite na tri jednaka dela. Oblikujte ih u diskove, obložite plastičnom folijom, i stavite u frižider da odstoje bar jedan sat.
Zagrejte rernu na 200C (395F). Na pleh za pečenje stavite masni papir.
Izvadite jedan disk testa iz frižidera. Uz pomoć oklagije ga razvucite dok ne dobijete oko 4-6 mm debljine. Koristite brašno da se testo nebi zalepilo. Uz pomoć kalupa za kolače isecajte testo. Kad ste završili, skupite ostatke od testa, napravite loptu od njega, zatim ga ponovo razvucite oklagijom, isecite oblike, i tako sve dok ne potrošite testo. Čim isečete oblik testo stavite na pleh sa masnim papirom. Pecite kolače oko 8 minuta. Tu morate biti pažljivi, oni se jako brzo peku, a rerne različito greju. Najbolje je da stavite pleh na srednju pregradu da se peče i kroz prozor rerne posmatrajte šta se dešava sa keksima. Kad ivice počnu da im tamne, izvadite ih iz rerne. Stavite ih na rešetku da se ohlade. Sve isto radite sa preostalim testom.
Kad su keksi potpuno hladni, premažite ih sa glazurom koju ćete dobiti na sledeći način. Šećeru u prahu dodajte vanilin ekstrakt, sirup od kukuruza, opciono, i onda dodavajte slatku pavlaku, kašiku po kašiku, uz stalno mešanje smese žicom, dok ne dobijete željenu gustinu. Količina slatke pavlake ili mleka može da varira. Podelite glazuru ukoliko hoćete da joj dodate različite boje. Uz pomoć noža za puter stavljajte glazuru na kolač. Kad ste završili mazanje glazure na jednom kolaču odmah stavite perlice i sačekajte neko vreme da se ona stvrdne.
Kolači mogu da dugo traju ukoliko ih držite u hermetički zatvorenoj posudi.
![]() |
Add caption |
Božić u Americi dolazi baš rano, ne mislim na datum, već na čitavu euforiju oko ovog praznika. Nisam pre to posebno primećivala ali sa decom to je druga priča.
Negde odmah posle Thanksgiving-a, krajem novembra, počinje kićenje, slanje čestitki, i razne aktivnosti uglavnom za decu vezane za Božić.
Slanje čestitki poštom je ovde i dalje veoma popularno. Često se naprave čestitke sa fotografijom dece ili cele porodice koja je šalje. Ili, na primer moj bivši profesor uvek šalje pismo gde piše o svemu što mu se desilo te godine, sa propratnim fotografijama… nije mu zameriti pošto dosta putuje po egzotičnim mestima. Čestitke su jako bitne u američkoj kulturi i kad uđete u prodavnicu da ih kupite izgubite se u količini kao i u klasifikaciji… te ove su za babe i dede, ove su za posebno drage prijatelje, ove za unuke, a ima ih onih za poštare. Pomislili biste kakve ima veze koja je za koga čestitka, ali ima jer svaka čestitka ima već oštampan tekst, obično u stihu.
Skoro sam saznala i da se daju pokloni ne samo porodici, familiji i prijateljima već i vaspitačicama u vrtićima, čak i vozaču školskog autobusa, frizeru, kozmetičaru, pa i poštaru. Obično su to poklon čestitke, a neki imaju čak i wish list.
Pored brda poklona koje morate da kupite, što često baca u depresiju, što zbog trošenja para što zbog odabira poklona, morate da se dobro organizujete da bi posetili sve bitnije događaje. U Americi deca se često slikaju sa Deda Mrazom, zatim se obilaze minijaturni gradovi sa vozovima (Holiday Train Display) koji se obično nalaze po tržnim centrima. Tu je još bezbroj događanja u cilju da se deci obezbedi nezaboravan Božić.
Što se tiče kićenja, od jelke do okućnice, to je posebna priča. Kiti se dosta u gradu, ali u predgrađu to mogu biti baš ozbiljni poduhvati. Znam osobe koje su uzimale slobodan dan na poslu zbog božićne kupovine i dekoracije.
Onda zamislite onu decu koja nisu Hrišćani kako je tek njima, svuda euforija oko Božića a ti ne možeš da učestvuješ u tome. Ne znam da li je to istina ali upravo zbog toga Hanuka je postao jedan od važnijih jevrejskih praznika koji se slavi u decembru. Moja prijateljica, Jevrejka, kaže kako su uvek odlazili na Božić u kineske restorane koji su tada jedini bili otvoreni.
Kinezi malo kasnije slave svoju Novu godinu. A odskoro se provlači i praznik Kwanzaa, nastao 60-tih godina prošlog veka, koji slave Afro-Amerikanci iliti crnci, pošto i oni treba da imaju svoj praznik pandan Božiću.
Ne znam kako će to naša deca da dožive kad malo budu starija, ali zar nije cool imati dva Božića?
Inače ja sam ove godine pravila božićne paketiće za decu i vaspitačice iz grupe moga sina. Ne znam koliko se njima sviđa moja ideja oko poklona, ali ja se pak nadam da im je bar bilo ukusno to što sam pravila za njih.
Na slikama možete da vidite kako su paketići izgledali.
Paketići su se sastojali od:
*Gingerbread cookies iliti medenjaka, sa rupama i vrpcama da bi mogli da vise na jelki. Na nekim mojim ranijim postovima imate već jedan recept, ali ovaj put sam koristila jedan drugi i čini mi se da su ovaj put ispali još bolji. Samo sam još dodala malo sveže samlevenog bibera. Inače molasess im daje tu tamnu boju. Da, na njima je moja originalna dekoracija, koja je trebalo da predstavlja mraz. Korišćen je običan royal icing i malo krupniji šećer u kristalu.
*Malih platnenih ukrasa za jelku.
*Domaće Raffaello i Ferrero Rocher kuglica.
*I štapića od crnih maslina i Pecorino sira, čiji sam recept našla na Ireninom blogu. Ja sam moje pekla na nižoj temperaturi i duže. Mnoooogo su dobri. Da ne bi umastili preostali sadržaj u kesici uvijala sam ih u obojenu (naravno crevnu i zelenu) masnu hartiju.
Tu je bilo oko 20 paketa što i nije mala brojka. Eto par ideja pa nadam se da će nekom da pomogne.
Mi ćemo otići na Badnje veče kod naših prijatelja, sad u ponedeljak, a onda čekamo srpski Božić.
Priznajem, nisam mogla da odolim božićnoj euforiji i invaziji božićnih kolača po food blogovima, pa sam rešila da ih po prvi put u životu napravim. Drugi razlog su moja deca, njihova mama misli da to njima puno znači, a verovatno im ništa ne znači jer su još uvek veoma mala. Ima još jedan mali razlog… još od školskih dana, kada smo obrađivali tekstove iz nemačkog jezika vezanih za njihovo proslavljanje Božića, bila sam fascinirana kolačima koji vise sa jelke.
I kad smo već kod božićne hrane juče je objavljen moj recept za Česnicu na sajtu New York Times-a u dodatku Dining and Wine. Super je što je fotografija završila na naslovnoj strani istog.
Božićne medenjake možete pronaći i u Američkom kuvaru, strana 150.
Pogledajte i moj video tutorijal kako se prave i dekorišu božićni medenjaci.
Ukoliko ste ambicionozni, možete deci da napravite kuću od medenjaka, i neka je oni sami dekorišu. To ume da bude jedan od najlepših prazničnih projekata.
Ako poželite da ukrasite medenjake sa obojenim staklima, pogledajte ovde kako da to učinite.
Ovde pronađite kolekciju recepata za najlepše praznične kolače.
Sa istim sastojcima možete da napravite i Kolač od đumbira (Gingerbread Cake), podjedanko ukusan slatkiš. Ako mu dodate džem od kajsija i čokoladnu glazuru, dobiće nešto što ukusom neverovatno podseća na Medeno srce.